Ova nevelika kuća sa jednim stanom namijenjena je korištenju jedne obitelji, locirana je na istočnoj periferiji Šibenika, na liniji koja odvaja urbano izgrađeno tkivo od netaknute prirode – borove šume, koja je u ovom dijelu kategorizirana kao zaštićeno prirodno područje. Specifičnost ove lokacije uvučena je na parcelu na način da je  relativno mala površina parcele od 436 m² podijeljena na pola: za urbani izgrađeni dio i prirodni dio. Kuća se ne isprepliće sa prirodom, odvaja se od nje, povlači prema izgrađenoj zoni susjedne sjeverne parcele, čuva visoka stabla koja  zatiče na lokaciji i dopušta da prostor prirode uvuče na parcelu, a zatim i da priroda uđe  u kuću kroz prostranu kliznu ostakljenu stijenu u prizemlju. Prirodni ambijent neizgrađenost dvorišta je lajtmotiv oko čega se plete paviljonski izgled prizemlja na kojem je postavljen zatvoreniji volumen, koji štiti snove korisnika i povezuje ih medijskim vezama sa ostatkom svijeta. Rekao bi Manfredo Tafuri : „mjesto s kojeg se može gledati cijeli svijet“.

Tri sobe ove kuće izolirane su od vrta i orijentirane zapadno sa pogledom u veće daljine, a samo glavna soba na 2. katu  je ponovo otvorena prema  širini krošnji vrta i okolne šume. Na ovaj način doživljaj prostora i volumena ne ograničava se samo na fizičke granice građevine, nego ukupan doživljaj ciljano interpretira specifičnost lokacije. Kroz manje otvore na komunikacijskim linijama hodnika i stubišta pogled podsjeća na graničnu liniju između urbanog i prirodnog.

Motiv te dvojnosti provučen je i u oblikovanju, pa je fasada u svom krutom dijelu oblikovana kao kompozit bijelih volumena i ploha koji se isprepliću sa plohama prirodnog oksidiranog ariša, dijelom fiksnog, a dijelom u obliku kliznih stijena koje otvaranjem i zatvaranje omogućuju kući veću ili manju otvorenost prema prirodi koja je okružuje. Obrada fasadnog drva ne blokira „disanje“ pa se za vrijeme osunčanosti tih drvenih ploha osjeća ugodan miris borovine i smole pravog ariša.

Vanjski asketski lišen bilo kakvih  dekoracija nastavlja se i u unutrašnjosti sa bijelim zidovima, te podom i dijelom namještaja  od punog hrastovog drva. Unutrašnjost izvire na fasadu u cijeloj svojoj izvornoj potrebi, sugerirajući usmjerenost prema daljini, prepričavajući pogled koji počinje iznutra i proteže se u beskonačnost. U prizemlju priroda ulazi u kuću,  a na katovima izlaze pogledi i snovi. Dolje u prizemlju se uživa u kontaktu sa prirodom, a gore se spava i sanja. Makar i budan.